Nadzor i kažnjavanje

Hvala Allahu koji kaže: “Obavijesti Moje robove da sam baš Ja onaj koji prašta i svima Milostivi, i, da je Moja kazna žestoka“(Kur’an). Salavat i selam na Muhammeda, a.s., koji nosi kur’ansko ime, „Milost svjetovima“ili “Milost generacijama“. Prvi ljudski koraci na ovoj zemlji su u znaku Božije milosti: „Ademu je Allah riječi spustio pa je u okrilje Njegovo došao“(Kur’an), a ne u znaku kažnjavanja. Najveći pobožnjaci, barem oni koje je historija upamtila, poput Halladža, bili su izraz slobodarskog duha i naišli su na ljudsku kaznu i sistemsku osudu. Pomen im je Bog sačuvao. Njihova vjera je bila na temelju kur’anske osude bilo kakve vrste prisile i kazne. Bila je izraz ljubavi ili morala koji nije nečim uslovljen, jer nismo moralni kada nešto moramo uraditi. Tamo gdje imamo sve opcije na raspolaganju dolazi do izražaja naš moral. Samo tamo gdje je sloboda može se naći i vjernik i čovjek. Zaključak bi bio vrlo jednostavan, malo je zemljom prošlo i vjernika i ljudi, a najviše na njoj živi onih nadziranih i kažnjavanih, prinuđenih. Kažnjava čovjek čovjeka s namjerom da bude sveopće blagostanje. A posljedice uglavnom budu logori i milioni ubijenih.

Sedžda – jednako bič

Ako ovaj diskurs vratimo u neko „muslimansko polje“, tamo gdje su tzv. islamski učenjaci držali slovo i “krojili kapu“, vidjet ćemo da je kod njih mnogo prinude i kazne u prvom planu, a ne milosti. A, Bog zna našu psihologiju pa vjerovatno zbog toga On milost stavlja u prvi plan. Evo jedan jednostavan primjer iz naše duboko ukorijenjene, a kamo sreće i daleke tradicije; naime znamo da se prevodio i prevodi hadis: Navikavajte djecu da klanjaju sa sedam godina, a kada budu imali deset i neće da klanjaju udarite ih! “Ovo “udarite ih“je u potpunoj suprotnosti s kur’anskim postavkama o milosti i s našom Božanski ispisanom psihologijom. Namaz – jednako udarac. Sedžda – jednako bič. Džamija – jednako arsenal džamijskih šiba i pruteva. To samo može roditi bunt, traumu i muku kad se namaz spomene djetetu. Prevod bi trebao biti: budi mu primjer. Daj mu svoju sliku u kojoj tebi namaz nešto znači.

Isti prevodilački propust se dešava i kada je u pitanju jedna od kur’anskih preventivnih mjera u procesu očuvanja braka. Prema takvom prijevodu ženu bi trebalo udariti kako bi se brak sačuvao. To je samo efikasna ovjera razvoda. I neukusno izigravanje Svetog teksta. Taj Tekst nam kroji naše sveto, i sjećanje na sveto. Ako se Božijim znakom milosti i ljubavi kreira sveto sjećanje na odnos muškarca i žene, gdje onda udarac smjestiti?

Sjećanje nije ništa drugo nego naš album tuđih slika. Pa i Bogom iscrtanih. Čak tuđom rukom poredanih. Često majčinskom. Nekada toplom riječju koja zauvijek ostane topla, nekada suznim okom. Suzom koja zalijeva neku dovu ili strijepnju. Tako je sahabijka željela svome djetetu ostaviti sjećanje na ono što je smatrala najvažnijim. Odvela je svoga desetogodišnjaka i ostavila da bude na usluzi Poslaniku, a.s. Poslije će ashab, izrasli Enes ibn Malik, r.a., reći da je služio deset godina, a nikad mu Poslanik, a.s., nije rekao kada bi nešto radio: nemoj to raditi!, niti kada bi uradio: zašto si to uradio? O udarcu nije bilo ni pomena. Kazne ni u primisli.

Sjećam se jednog dede koji je na samrti pričao kako se negdje kao dječak s prijateljem zaigrao i izgubio ogromno stado ovaca koje je čuvao, ali su se i oni izgubili u nepreglednim livadama i šumama. Tako je malo godina imao da ih se ne može ni sjetiti. Ostali su dan i noć lutajući po pašnjacima. Sreća bila je mjesečina. Otac ga je našao pred zoru. Samo ga je pomilovao po glavi i rekao: “Hajmo kući!“. S uzdahom i suzom predaje ocu rahmet, koji sigurno stiže do njega, zbog te ruke koja ga je pomilovala, a ne udarila. Zaštitila, a ne kaznila.

Bog nam u formi dove preporučuje izrastanje i uzdizanje sa saznanjima i osjećanjima: Rabbi zidni ilma! Ne kaže da tonemo u svakojake diktature ili svijetove po mjeri jedne glave, koja misli da joj je sadržaj blagoslovljen. Ni Poslanik, a.s., nije tako mislio. Nije kažnjavao, sumnjičio, nadzirao, nije uhodio, nije prizivao prokletstvo, nije kudio. Nije virio čekajući nečiju sramotu. Tražio je čovjeka u ljudima. Baš kao što Kur’an traži vjernika u ljudima. A, Bog zna da je on tu. Svojom moći mu ne dira slobodu. Tu kapljicu, kako kaže Rumi za čovjeka, On je počastvovanom i plemenitom učinio. Ko zanemari tu plemenitost samo dobije plamenitost. Onu koja prži.

Šta postižemo kaznom

Pored svega što je čovjek izumio kako bi zamijenio čovjeka, na najvećem dobitku je kada dobije čovjeka. Kada nađe načina da mu radnik ne mora biti nečovjek. Kada uspije da nikada ne ponizi svog uposlenika i uvrijedi; kada uspije da njegovu slabost učini sasvim ljudskom, gotovo zanemarivom. Čovjek se treba podsjećati na božansku i božanstvenu obavezu milosti, tj.onog dobra koje nećemo spočitavati, niti uopće podsjećati da smo ga učinili. Kazna u polju moralnog i dobrovoljnog, u našem slučaju vjerskog, je apsurd. Sam Bog odgađa kaznu, vjera počiva na odgodi kazne (Sloterdijk), na davanju prilike ljudima. Mi nemamo pravo da je ubrzavamo, Kur’an to osuđuje, niti da taj “istočni“koncept trgovine nagrada-kazna uvodimo u doživljaj naše vjere. Takav koncept izvrgava ruglu ono što je u prvom planu kod Boga. “Sam je

Sebi milost propisao“. (Kur’an) Milost i povjerenje u razumno, slobodno biće, „plemenitu kap“koja pobožnošću može da prelije čašu.

Samo je žena, slavna Rabija al-Adevija, mogla reći, slobodarskim izrazom, na vrhuncu vjere i ljubavi prema Allahu, dž.š.: „Bože, ako ti robujem iz straha od Džehennema spali me ili i iz želje za Dženetom ne daj mi ga“. Kad se šta kaznom postiglo, osim trenutačnog efekta? Šta nam donosi zastrašivačko-kazneni koncept? Dodatnu izolaciju kažnjene populacije i nakon iskupa. (Fuko) Zar kur’anske kazne nisu preventivno upozorenje na narode, bez datuma i mjesta, koji su se doveli do tačke samouništenja? Zar nisu u odgojnom tonu? Zar prekomjeran strah i kazna idu podruku sa moralnom odgovornosću koju Bog od nas traži? Koga je i zašto Poslanik, a.s. kaznio? Koliko primjera možemo navesti? Možda onog siromaška koji je za blud kažnjen da udijeli hurmu koju mu je Poslanik, a.s., dao, u momentu kada mu se požalio na svoj grijeh. Da nam Bog pomogne u milosti.