Ljudskost je i prije obreda

AmmarBasic
Ammar Basic
TEMA: Ljudskost je i prije obreda

Pojam din kojeg u najširem smislu na bosanski jezik prevodimo kao vjera, nosi slojevita značenja. Jedna od dimenzija koju Gospodar u Kur’anu naglašava u kontekstu vjere kakva se traži jeste i din kajjim: ispravna, ustrajna, čvrsta, efektivna vjera. „Naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju; a to je – ispravna vjera.“(El-Bejjine, 5.) Efektivna vjera je ona koja, nakon što se ispune od Allaha naređene obaveze (ibadeti), na najljepši način utječe na ljudski život i implicira ljudskost za kojom je cijeli svijet u potrebi. Prirodno je da ljudi od drugih očekuju ljudskost. Može li i treba li ona biti prije religioznosti i, kroz obrede personificiranu, manifestaciju vjere u pojavnom svijetu?

Prvi u pokazivanju vjere, ali i uzimanju tuđeg hakka

Gledano kroz prizmu islama, za čovjeka ništa nije preče od vjere. Kada je Adem, a.s., spušten na Zemlju, došao je sa Allahovom vjerom. Međutim, religioznost ili nominalna pripadnost vjeri podrazumijeva kako neko percipira i razumijeva tu istu vjeru dogmatski, a potom i praktično, što se najprije odražava kroz ponašanje i svakodnevne postupke. Čovjekov odnos prema svijetu u kojem živi je zapravo samo odsjaj njegovog doživljaja vjere. Kada svjetlo vjere uđe u nečije srce ono postane plemenito i ostavlja pozitivan trag na sve oko sebe. Takav izvršava Allahove naredbe, ne prelazi Njegove zabrane, prema stvorenjima se ophodi sa milošću. Ovo je prirodan proces kada vjera utječe na pojedinca.

Međutim, i pojedinac može utjecati na percepciju vjere kod drugih, zato i naglašavamo da ljudskost treba doći prije samog obreda, jer je čovječnost u nama zapravo posuda u koju se treba usidriti najispravnije razumijevanje vjere. Na taj način se ljudskost i vjera prožimaju i daju najljepši plod u liku čovjeka koji, zbog Gospodara, Čiju vjeru je prihvatio, isijava dobro oko sebe. Onaj ko u sebi nosi ljudskost i čija čovječnost nije zamrla, neminovno će i vjeru razumjeti na način koji je ispravan i koji će drugima oko njega svjetlo biti. U ovom kontekstu je i rekao Resulullah, s.a.v.s., jedne prilike: „Najbolji su među vama u islamu oni koji su bili najbolji i u doba džahilijeta, ako shvate vjeru.“(Buhari, Sahih, br. 3493.) Kao da nas želi naučiti da će onome ko u sebi nosi potencijal i kvalitet, vjera samo dodatnu vrijednost dati. S druge strane, ako postoji nedostatak kod nekoga u njegovoj ljudskoj dimenziji, takav će i vjeru percipirati na način koji će u njegovoj manifestaciji religioznosti značiti manjkavost.

Bez ljudskosti i nježnog srca, nečija izvanjska pobožnost može djelovati kao grubost i gordost koja je strana iskrenoj vjeri. Zbog toga viđamo ljude koji svjedoče vjeru svojim jezikom, izgovarajući kelime-i šehadet, one koji klanjaju namaz, poste ramazan, odlaze na hadž, uče Kur’an, obavljaju i dobrovoljne ibadete, ali ti ljudi sa intenziviranjem svoje religioznosti i vanjske manifestacije vjere kroz obrede, u svome srcu rasplamsavaju osjećaj superiornosti nad drugim Božijim stvorenjima, kroz oholost, grubost, prezirući pogled i nipodaštavajući odnos. Nekada one koji izvana ispoljavaju vjeru vidimo da uzimaju imetak drugih ili ne ispunjavaju obavezu prema svojim radnicima. Zar je moguće da istinski religiozan čovjek bude nepravedan prema drugim ljudima, i zbog čega formalna pobožnost koju pokazuje nije ostavila traga na njegovo ponašanje? Kako to da ga namaz kojeg obavlja nije odvratio od loših djela koje čini, a Allah je rekao: „Obavljaj molitvu, molitva, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno.“(El-Ankebut, 45.)

Ajeti su u srcima, ne na papiru

Ima i onih, predanih formalnom obredu, koji hladnokrvno razaraju porodice i bezrazložno ostavljaju majke svoje djece na cjedilu prepuštene same sebi. Postoje i oni koji ogrnu plašt religioznosti, ali njihova relacija sa roditeljima tada postane još hladnija. Neki povećaju svoju formalnu vjeru, ali se pokvari odnos prema rodbini ili poveća grubost prema komšijama koji možda nisu vjernici. Kako je moguće da osoba koja poveća svoju (izvanjsku) pobožnost pronalazi opravdanje upravo u tome da nanosi štetu ljudima oko sebe djelima, riječima ili samo pogledom?

Odgovor na ovo pitanje se nalazi, između ostalog, i u tome da takva osoba ne razumije ispravno svoju vjeru. Međutim, problem je puno dublji, a on leži u tome ima li ili nema ljudskosti kod nekog pojedinca. Kada nešto čisto prospemo u prljavu čašu, i to čisto se zaprlja. Ukoliko čaša ima pukotinu, i najčišće mlijeko se neće moći tu dugo zadržati. Kada u nekome postoji ljudskost, vjera će na takvom insanu doživjeti najljepšu refleksiju. Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: „A to su ajeti jasni, u srcima su onih kojima je razum dat.“(El-Ankebut, 49) Nije Gospodar rekao da su ajeti u redovima i na papirima, nego u srcima. Poslaniku, s.a.v.s., je rečeno da se Kur’an spušta na njegovo srce: „Donosi ga povjerljivi Džibril na srce tvoje.“(Eš-Šua’ra, 193-194.) Čitavo njegovo slanje ima za cilj da bude milost, i to ne samo muslimanima, nego svim ljudima, svim svjetovima, svakom atomu u ovom kosmosu: „Mi smo te, Muhammede, kao milost svjetovima poslali.“(El-Enbija, 107)

Allah vas je oslobodio džahilijjetske oholosti i ponositosti

Jedan beduin po imenu Amr ibn ‘Abse je došao Poslaniku, s.a.v.s., i pitao ga: „Šta si ti?“, na što mu on reče: „Allahov Poslanik.“Beduin upita: „Allah te je poslao?“Resulullah potvrdi. Opet ovaj upita: „Sa čime te je poslao?“ Potom Poslanik, s.a.v.s., reče: „Poslao me sa oporukom da se čuvaju rodbinske veze, ne proljeva nedužna krv, putevi učine sigurnim, kipovi da se razbiju i da se obožava Allaha Koji sudruga nema.“Tada Amr ibn ‘Abse reče: „Kako je samo divno ono s čime si poslan! Uzmi me za svjedoka da vjerujem u tebe i ono čemu pozivaš!“ (Ahmed, Musned, 17016) Ovaj hadis nam ukazuje na nukleus poslaničke poruke, ono suštinsko i najvažnije s čime se on predstavlja nekome ko želi znati šta je vjera. Prvo je spomenuo čuvanje porodice i rodbinskih veza, potom svetost krvi i ljudskog života, a onda i sigurnost na putevima neophodnu za prirodne procese kretanja. Tek nakon toga Resulullah, s.a.v.s., spominje one segmente koji se tiču uvjerenja i dogme: udaljenost od kipova (zabrana širka) i obaveznost vjerovanja u Jednog Boga (tevhid). Iako je tevhid imperativ i suština naše vjere oko koje nema spora: „Znaj da nema boga osim Allaha!“(Muhammed, 19) – u trenutku kada prezentira islam onome ko o njemu ne zna mnogo, Poslanik, s.a.v.s., prvo spominje vrijednosti humanosti i čovječnosti, a ne formalne religioznosti.

Na Dan oslobođenja Mekke, u trenutku ostvarenja izvanjske dominacije islama na Arapskom poluotoku, Resulullah, s.a.v.s., podsjeća na univerzalne vrijednosti čovječnosti. Tada je održao govor u kojem je, između ostalog, rekao: „O narode Kurejša, Allah vas je oslobodio džahilijjetske oholosti i ponositosti svojim porijeklom. Kod Uzvišenog su samo dvije vrste ljudi: bogobojazni, čestiti i plemeniti; odnosno grješni, pokvareni i nemarni. Svi ljudi potječu od Adema, a Adem je od zemlje.“(Tirmizi, Sunen, br. 3270) Zatim je proučio ajet: „O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji od vas kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah uistinu sve zna i nije Mu skriveno ništa.“(El-Hudžurat, 13.)

Resulullah, s.a.v.s., nas inspiriše čitavim svojim životnim stilom, da nam je danas, možda više nego ikad ranije, potrebno da u fokusu našeg shvatanja vjere bude ljudskost i čovječnost, jer ne postoji voda koja može ostati čista ukoliko uđe u korito koje je zapušteno i zaprljano.

AUTOR: Ammar Basic

Džemat Bošnjačka Zajednica Rosenheim e.V.

Check Also

Kurban Bajram 2020 025

Bajram u doba Korone…..

Kurban Bajram 2020

mevlud

Do mevluda – povodom rođenja Božijeg poslanika Muhammeda, a.s jos….dana

Mevlud – rođenje Božijeg poslanika Muhammeda, a.s, – četvrtak, 29. oktobar 2020. Posljednji Božiji poslanik …