Autor: Nazif Horozović

Često čujemo izreku: Znanje je sadržano u tome šta je rekao Allah i Njegov Poslanik… Slažem se, ali onda mi ne trebaš ti da mi to preneseš. Šta će mi alim koji će pročitati ono što svaki pismen čovjek može pročitati.

Temeljne istine vjere su jasne. One su ustvari duboko utkane u biće svakog vjerujućeg čovjeka i u njegovu prirodu. O njima čovjek inače nikada ne raspravlja, niti ih na bilo koji način dovodi u pitanje. Sa druge strane, čistina izvora naše vjere nam daje za pravo da promišljamo rješenja iz tih izvora koja će nam pomoći u svakodnevnom životu i ohrabiti naše potencijale i napore da stignemo do što boljih rješenja. Jalove diskusije o temama koje su muslimani, nažalost, žvakali 14 stoljeća ne bi trebali zauzimati niti jedan mali dio našeg vremena ni prostora. Naša zajednica i mi u njoj trebamo poticati britke umove da traže dobra i kvalitetna rješenja za sve savremene nedoumice, da odgovore na sva pitanja “billeti hije ahsen – na najljepši način”, a obrazovne ustanove da kod nadarenih učenika i studenata stimulišu idžtihad kao jednu od najvećih ljudskih vrijednosti, a to je slobodna promišljanja, koja se u izvorima naše časne vjere tretira kao ibadet ili Bogu ugodno djelo.

Ko je alim?

Slušajući izlaganje jednog od najvećih učenjaka današnjice dr. Ratiba Nabulsija, zadivila me je njegova definicija “alima” ili učenjaka. Rekao je: “Alim je čovjek koji poznaje propise vjere iz knjiga. To je osoba koja veoma dobro poznaje okolnosti u kojima djeluje i razumije prioritete sredine u kojoj živi. On je čovjek koji zbog bilo kakvih pritisaka ne mijenja svoje principijelne stavove. Ako nedostaje jedan od pomenutih uvjeta, upitan je ulemanski status osobe koju uzimamo za alima.” Ove tri karakteristike su nam od ključnog značaja da razumijemo koga možemo nazvati alimom.

Znati razumjeti tekst i kontekst

Prije svega treba znati propise, treba čitati i uspoređivati argumente, treba istraživati i ono što je ključno važno jeste da treba dobro poznavati navike, sklonosti, domete ljudi i druge važne parametre u društvenom životu. Koliko puta ljudi postave realno i racionalno pitanje: Zašto? Odgovor na to pitanje nije: Zato, tako je ulema rekla! Moramo tražiti odgovor koji ima smisla. Moramo tragati za onim što je tragao Ibrahim, a.s. “Li jatmeinne kalbi – Da mi se srce smiri.”

S druge strane, mnogi znanje svode na učenje napamet. Trend hifza je dobar, ali ne znači da je hafiz Kur’ana alim. Trend učenja hadisa napamet je odličan, ali to ne znači da je neko alim ako zna napamet 100 knjiga ili hadiskih zbirki. To jeste važna stavka da čovjek zna teoriju, ali ga ta teorija ne čini samo zbog toga alimom. Često čujemo izreku: Znanje je sadržano u tome šta je rekao Allah i Njegov Poslanik… Slažem se, ali onda mi ne trebaš ti da mi to preneseš. Šta će mi alim koji će pročitati ono što svaki pismen čovjek može pročitati. Imam Kur’an, imam zbirke hadisa, šta ćeš mi ti? Alim je neophodan da kontekstualizira ajet i hadis i da mi pomogne da shvatim Božiju riječ upućenu meni, danas, a ne mome pretku prije 200 godina ili nekom čovjeku iz 10. vijeka ili da mi pročita šta je neko nekada rekao i zaključio. Da se razumijemo, kontekstualizacija svetih tekstova nije ni malo jednostavan proces, ali je slijepo slijeđenje rješenja donesenih za neko davno vrijeme i mjesto unazadilo muslimane i stavilo ih u položaj potpuno impotentnih kreatora dobrih i kvalitetnij rješenja.

Alim je prerađivač sirovine. On mora uzeti sirovinu, Kur’an i hadis, i preraditi za namjenu za koju se uzima. Zamislite mi dođemo u pekaru, a oni nam daju brašno. Jesu li oni pekari ili trgovci?

Alim mora ostati čist

Alim mora imati svoj stav. Ne može danas govoriti jedno sutra drugo. Principijelnost alima mora doći do izražaja. Mnoga velika ulema u svijetu je izgubila autoritet zbog mijenjanja pozicije i prilagođavama ovim ili onim centrima moći. Zato je važno za alima da bude principijelan. Alima ne smiju uplašiti reakcije mase, jer ih treba predvidjeti i u startu anulirati njihovu argumentaciju. Alim nije operisan od uticaja materijalizma, moći, dunjalučkih ukrasa koji mu se na razne načine nude, ali jevrlo je opasna ovisnost alima o politici i političarima, o uglednim i bogatim ljudima, o bilo kome… zbog koje sutra može sve ono što je stekao vrlo jeftino prodati. „I ne budite kao ona koja raspreda pređu svoju nakon što je isplela.“

Domaća rješenja su najbolja

Važno je za alima da zna gdje djeluje i kome se obraća. Većina naših rješenja u sekundarnim vjerskim propisima su djelo uleme koja nema veze sa ovim podnebljem, a vrlo često ni sa vremenom u kojem živimo. Nemam neko pretjerano pohvalno razmišljanje ni o našim “briljantnim umovima” koji na perfektan način predstavljaju vjeru na kongresima, naučnim skupovima i drugim prigodnim povodima, ali se rijetko ko od njih usuđuje govoriti protiv ustaljenih razmišljanja koja ne odgovaraju ni prostoru ni vremenu, jer su reakcije kobne i javni linč stražara tradicije gotovo je pa neminovan.

Tefsiri kojima se mi danas služimo su odlične odskočne daske da razumijemo i današnje poruke plemenite Knjige i ti isti tefsiri su u vremenu njihovog nastajanja bili remek djelo i sigurno posebno fokusirani na vrijeme i mjesto u kojima je živio mufessir. Međutim, danas te iste knjige nemaju ni blizu svoj značaj kakav su nekada imali. Zašto nismo toliko oduševljeni danas sa nekim tradicionalnim tefsirom i ne osjećamo ispunjenost kada ga čitamo? Zašto nam više odgovara kada nam neko spusti Božiju riječ našim jezikom, kontekstualizirajući tekst u ono što je nama danas važno i što nam šalje poruku. Nekako mi para uši kada kaže: Ulema je rekla i tačka?!

Rješenja koja se nude našim ljudima moraju biti domaća rješenja, neopterećena običajima drugih sredina i interpretacije skrojene za okolnosti drugih podneblja. Gotovo da nema propisa zasnovanog na društvenim procesima koji nije opterećen tradicijom i običajima arapskim, turskim, perziskim… i to poprima epitet vjere u cjelosti, bez da se odvoji šta je vjera, a šta tradicija neke zemlje koja nije obavezujuća za sve vjerujuće ljude na planeti. Često se daje prednost običajima nad dokazom iz Kur’ana i sunneta. Običaj i tradicija jednog naroda sigurno imaju svoju težinu u određivanju pojedinih propisa, ali zato svako vrijeme i mjesto mora imati svoje vjerske autoritete oličene u institucijama koje vode brigu o tome da daju objašnjenja i da prepoznaju intencije na kojima se mora raditi.