sadmir

Pismo kolegama sa granice

  • Mar 30, 2020

Pismo kolegama sa granice

 Piše: Sadmir Mustafić

Nije ovo kolumna o imamima kolegama, ni vama, ni nama, ovo su redovi o Gari, starici sa Lomača iznad Trebinja. Kada kažem iznad, mislim na rastojanje od dvadeset kilometara lošim, oronulim i makadamskim putem, te dva kilometra kozijom stazom kroz gustu šumu.

Mnogi su joj htjeli pomoći – porodica najviše – ali ona najpotrebnija pomoć nikada nije stigla, jer put do Lomača nije prohodan.

Da, iznemogla starica je tu, u nedođiji, provela dva rata, posljednji svjetski i ovaj naš, vjerovali ili ne, sama. Često su je pljačkali. Sve vojske i zalutali razbojnici su prolazili i pustošili. Tu ne živi niko u radijusu od pet kilometara. Nakon pet kilometara možemo sresti još jednu pravoslavnu staricu, a zatim, sve do Trebinja, nema žive duše. Rijetko je silazila u grad. Od posljednjeg rata, sišla je jednom na dženazu i nedavno. Na nosilima.

Gore je živjela u jednoj maloj trošnoj sobici, koja je imala takve rupe na zidovima da je ptica mogla uletiti na jednu, a izletiti na drugu pri tome da ne manevriše krilima. Živjela je sa par mačaka i svojom stokom. Kada bi je pitali šta joj treba, tražila bi samo ono što je potrebno njenoj stoci. Zaticali smo nekada kravu u sobi kako rovi po stvarima dok starica spava.

Živjela je bez toaleta dok mi proračunavamo potrebu za sušilnikom, bez kupatila dok mi uvodimo grijače pod velike pločice, bez struje dok mi paničimo kada nestane na par minuta, bez peći dok je nama pelet preskup, bez komunikacije dok mi mimo interneta ne možemo život ni zamisliti. Imala je jedan radio i knjigu „Istorija Arapa“ od Filipa Hitija i u njoj stare slike i odavno nevažeće dokumente.

Čitala je poput studenta, kazivala pjesme poput Avde Međedovića i živjela kao gorštak. Sebe je smatrala čuvarom šume svojih predaka.

Hvala Bogu živa je!

Nedavno smo je snijeli na nosilima do bolnice. Bila je u teškom stanju, a ni tada nije htjela napustiti svoje Lomače, svoju oronulu kuću, svoje mačke i stoku, šumu svojih predaka. Navika i principi su čudo.

Mi, sa našeg gledišta, iz komfora, ne možemo pojmiti njezin odnos prema svome životu jer ne živimo njezinim životom. Možda se, na trenutke, sjetimo nje kada nam prekine internet, kada ruter zašteka, kada nestane struje, kada nestane baterije na mobitelu, kada se prekine vodovodna cijev ili slično tome. Tada, ali samo na trenutak, postanemo Gara – gorštak sa Lomača.

Ako se ona navikla na takav život i nije ga htjela mijenjati ni po cijenu tog vlastitog života, onda vjerujem da se mnogo lakše navići na dobro, na lijepo, na zonu komfora i u tome se ubedemiti poput Konstatinopolja. Sjetim se jedne poslovice koja kaže da će čovjek ostaviti prije vjeru, nego naviku.

Danas, kada smo u izolaciji i mnoge navike su nam privremeno prekinute, kada se moramo strpiti da bi zaštitili sebe… Kada sa velikim žalom moramo staviti ključ u vrata naših prelijepih džamija, koje su do jučer vrvile od ljudi, iz kojih su odjekivali salavati, iz kojih su brujali ajeti kao iz košnice pčela… Kada moramo na trenutak zaboraviti čaršiju, šetnju, kahvu sa drugarima i drugaricama, redovne aktivnosti i redovne rutine.

Vjerujem da u tome ima i dobra i da će se iz toga izroditi mnogo dobro. Sutra ćemo se vratiti starim navikama, ponovo ćemo pohrliti na jutarnji espreso u Slatko ćoše, na Ferhadiju. Ponovo ćemo zbijati šale sa prijateljima, ponovo ćemo gledati masu kako šeta, djecu kako skakuću, turiste kako obilaze. Tada vas molim, kada se vratite na staro, sjetite se da izolacija nekima nije, još uvijek, prestala. Niti je izolacija bila nešto novo!

Sjetite se da u trebinjskoj džamiji u zimskom periodu, u decembru i januaru, džumu klanja osam do deset ljudi. Nekoliko ljudi više nego u vanrednim okolnostima. Sjetite se da je ostalih devet džamija u Trebinju uglavnom prazno čitavu godinu. Sjetite se da su žene sa hidžabom, supruge imama, u nekim mjestima godinama u samoizolaciji. Sjetite se da u Trebinju živi sedmero bošnjačke djece, a od toga su četvero imamska.   

Sjetite se našeg kolege iz Srebrenice, ef. Hrustanovića, koji gleda prazne ulice godinama, koji živi puste noći, koji brine o džematlijama tako što hrani pčele, dok je džematlija još uvijek u izbjeglištvu. Sjetite ga se kada umre još jedna majka Srebrenice, jer ih on ispraća na Bolji svijet. Sjetite ga se jer on ne brine o jednoj, već o četiri džamije. Sjetite se njega i dragog nam ef. Peštalića, koji nije rodom iz Srebrenice, a koji je u nju ušao dostojanstveno poput Fatiha tačno prije sedamnaest godina.

Sjetite se našeg kolege iz Prijedora, ef. Redžića, kako vam objašnjava da njegov mihrab nije samo u džamiji, da su njegov mihrab i stari, i nemoćni, da je njegov mihrab bio i popis stanovništva i da mu je svaki deveti januar mihrab. Sjetite ga se nekada kako preko puta vas sjedi na Ferhadiji i govori da je njegov mihrab njegovo dijete, kojem mora poslije školske nastave objašnjavati da njegov jezik nije srpski već bosanski, da njegova kultura nije ona o kojoj su učili na času, da njegov svetac nije Sveti Sava koji blagosilja školsku tablu.

Sjetite se da postoje imami, poput Dževada Orića junaka sa Drine, za koje možda i ne znate, a bdiju nad granicama naše Zajednice, čuvajući naše slatko ćoše, naš espreso, naš komfor i naš džemat.

Eto kolege sjetite se, jer ja ne znam da li je priča o Gari priča o nama ili vama!?

Selam.

Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o.

Check Also

Kurban Bajram 2020 025

Bajram u doba Korone…..

Kurban Bajram 2020

mevlud

Do mevluda – povodom rođenja Božijeg poslanika Muhammeda, a.s jos….dana

Mevlud – rođenje Božijeg poslanika Muhammeda, a.s, – četvrtak, 29. oktobar 2020. Posljednji Božiji poslanik …