A6B09CC9 1696 429D 908D DEB33B9DC007

“Poturica gori od Turčina…”

Turčin (čitaj musliman Bošnjak ) je nešto najgore za ove generatore zla!
Ovakva retorika je inspirisala i moralno “amnestirala” genocidaše nad Bošnjacima u proteklim ratovima.

Ako se ovakve fašističke riječi čuju iz usta prvog čovjeka u srpskoj pravoslavnoj crkvi šta onda očekivat od onih koje ovakvi ljudi vode…

Vjera ne sije zlo već dobro, vjera ne uci mržnji već ljubavi…

Čitajući ove riječi trebamo se pitati, kakva je uloga Bošnjaka u ovoj prici. I ako budemo iskreni onda ćemo priznati sami sebi da je naša uloga u svemu ovome ključna. Zašto?

Sasvim jednostavno, nakon genocida u Srebrenici, nakon genocida u Prijedoru, nakon Sarajevskih zrtava, nakon Tomašice i nakon krvi hiljada zrtava naših šehida baš te „Poturice“ , „Balije“ ponovo veličaju svoje koljače. Ne to nije laz, nije izmišljotina, nije nešto što se nekad desilo nego se dešava sada i u srcu naše domovine, naše zemlje krvlju natopljene od strane monstruma koje današnje Balijske vlasti veličaju.

7A460EC6 FC4E 45EF 83C1 E826A9A6616F

I dok pravoslavna Rusija ili Crna Gora ovog zlikovca nazivaju teroristom što i jeste trenutni premijer Kantona Sarajevo dijelo ovog monstruma „lijepom pričom“. Zalosno ali istinito, nije do srba, do balija je.

A ko je bio ovaj Gavrilo Princip kojem ponovo u srcu Bosne podizemo spomenik.

Pa pogledajmo detaljno.

Tajna srpska teroristička organizacija Ujedinjenje ili Smrt, poznatija po imenu “Crna ruka”, službeno je osnovana 10. juna 1910. godine u Beogradu. Nastala je na temeljima srpske nacionalističke organizacije Narodna odbrana. “Crna ruka” se pored antiaustrijske propagande unutar Srbije zalagala za sabotaže, špijunažu i politička ubojstva na teritoriji susjednih zemalja pod austrijskom okupacijom.

Grupa je okupljala mnoge vladine službenike i vojne oficire. Kada se pojavila informacija o posjeti prijestolonasljednika Ferdinanda Sarajevu, organizacija je propoznala trenutak za akciju. S ciljem da se izvrši atentat regrutovana su tri člana organizacije “Mlada Bosna”: Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović i Trifko Grabež, a kasnije jos cetvorica.
Za potrebe atentata Srbijanska vojska je osigurala četiri pištolja i šest bombi te cijanid kojim su trebali izvršiti samoubojstva u slučaju da budu uhvaćeni.

Prijestolonasljednik je sa svojom suprugom u Sarajevo stigao u četvrtak, 25. juna. “Sarajevski list” objavljuje naslovnicu na kojoj piše “Dobrodošao”. Ferdinand i Sofija spavali su u hotelu Bosna na Ilidži. Sljedeći dan Ferdinand je izvršio smotru 15. i 16. armijskog korpusa koji su činili jezgro 6. armije okupljajući Bosance, Dalmatince i Ličane.
U prvom automobilu sjedili su gradonačelnik Sarajeva Fehim ef. Ćurčić i šef policije Gerde. Iza njih, u autu grofa Harača, sjedili su Franz i Sofija te general Potiorek. Slijedila je kolona auta iz kojih su ljude poredane uz Obalu posmatrala nasmiješena lica Sofijinih dama, časnika i bosanskih zvaničnika.

Okolne kuće bile su ukrašene zastavama i cvijećem. Uz put kojim je prolazila kolona auta stajalo je dosta svijeta. Bilo je ljubitelja Monarhije, ali i onih radoznalih. Među njima, u toj gužvi nalazila su se i nimalo nasmiješena lica sedmorice mladića koje očigledno niko nije primjećivao. Automobil je prošao pored prvog od njih. 
U tom trenutku, na samo nekoliko metara udaljenosti od automobila stajao je Gavrilo Princip.
Kao u western filmovima, oči u oči. Potegao je revolver i ispalio dva hica. Prvi je pogodio nadvojvodu, a drugi je, umjesto Potioreka, greškom pogodio vojvotkinju Sofiju. Trećim hicem je pokušao ubiti sam sebe, ali ga je pobješnjela masa već šćepala tako da ga je policija jedva spasila. 
Uslijedio je val osvete kojim su bili izloženi sarajevski Srbi. Anton Valić snimio je ulice grada dan nakon što su grupe počele uništavati imovinu sarajevskih Srba. Demolirani su objekti i onih Srba koji su bili lojalni Monarhiji, poput hotela Evrope vlasnika Gligorija Jeftanovića ili kahvane Vase Čabrinovića, oca jednog od atentatora. 

Vijest o ubojstvu Franza Ferdinanda i njegove supruge odjeknula je svijetom koji je već bio na rubu rata. Moglo bi se reći da je mnogima atentat dobrodošao.
Svjetska štampa je odmah prepoznala Kraljevinu Srbiju kao glavnog krivca, uključujući i novine u zemljama budućih saveznika Srbije. Britanski časopis „Džon Bul” („John Bull”) objavio je na naslovnoj strani tekst „Dođavola sa Srbijom!” („To Hell with Serbia!”). Britanske novine pisale su da se radi o srbijanskoj zavjeri iza koje stoje Rusija i panslavizam na Balkanu.
“Manchester Guardian” piše kako se ne može dozvoliti da cijelo zapadno čovječantsvo potone u moru krvi zbog jedne srpske zavjere te da “Srbiju treba odvući nasred okeana i potopiti je”. Slična situacija bila je i sa ostalom evropskom štampom, ali je bilo i onih koji su čin Gavrila Principa okarakterizirali kao kriminalni akt jednog zanesenjaka.
Uslijedit će zatišje koje se nimalo nije svidjelo Austro-Ugarskoj koja u Berlinu nastoji dobiti njemačku podršku za konačni obračun sa Srbijom. Njemačka je prihvatila ovaj poziv s obzirom na to da je i sama prepoznavala važnost balkanskog prostora, s obzirom na Bagdadsku željeznicu koja ju je trebala povezati s izvorištima nafte neophodne za daljnji razvoj dizel motora i industrije uopće.
U sporazumu s njemačkom vladom, austrougarska vlada je Srbiji uputila tekst ultimatuma koji je Srbija odbila, ne pristajući na zahtjev da astrougarski policijski organi sudjeluju u istrazi o sarajevskom atentatu na njihovoj teritoriji.
Austro-Ugarska je 28. jula 1914. godine objavila rat Srbiji. Njemačka vlada je već sutradan zaprijetila da će i Njemačka pribjeći mobilizaciji ako Rusija ne obustavi ratne pripreme. Rusija je odlučila 30. jula 1914. godine na njemačku prijetnju odgovoriti objavljivanjem opće mobilizacije. 
Njemačka je već sutradan uputila Rusiji ultimatum da obustavi ratne pripreme. Međutim ruska vlada je to odbila te je 1. augusta Njemačka objavila rat Rusiji, a 3. augusta 1914. godine i Francuskoj. Engleska objavljuje rat Njemačkoj u noći između 4. i 5. augusta 1914. godine.
Počeo je Prvi svjetski rat.
Kao neposredno ratno poprište, Bosna je pretrpjela ogromne posljedice. U borbama na njenoj teritoriji izginulo je blizu 300.000 ljudi ili 15 posto ukupnog stanovništva. Austro-Ugarska vlast nad BiH prestala je u oktobru 1918. godine kada je to područje formalno preuzela kratkotrajna Država SHS koja će 1. 12. 1918. nakon ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom formalno prerasti u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.
Posljedice Prvog svjetskog rata bile su, između ostalih, i više od 40 milijuna žrtava.

1AB7D0B6 537B 42CE 8C0D 3772B3586F3B

Pa budimo iskreni, do koga je, do srba ili do balija?

I ni ovo nam nije dosta, krećemo i u veličanje njihovih bogomolja dok nam naše smetaju.

4C65F8C0 1122 4F1C B6BD 303FC5CDC2AD

Pa pogledajmo malo istini u oči i priznajmo, koga to balije veličaju i zašto.

Iako mnogi danas četnički pokret u Srbiji vezuju za zločine u Drugom svjetskom rata, stvari su zapravo potpuno drugačije. A, sve je započelo još 1911. godine, kada je službeno osnovana srbijanska militaristička i teroristička organizacija „Crna ruka“.

Organizacija Crna ruka, poznata i pod nazivom „Ujedinjenje ili smrt“, isprva je bila tajna srpska teroristička i militaristička organizacija, a nastala je kao prirodni nastavak neformalne urotničke skupine koja je sudjelovala u puču 1903. godine i tajnim operacijama koja je Kraljevina Srbija potom vodila protiv Turske i Austro-ugarske monarhije.

Deklarirani cilj članstvu, barem na papiru, bio „ujedinjenje Srpstva“ metodama revolucionarne borbe protiv Austro-ugarske i Turske, a konačno, Crna ruka bio je pokušaj svojevrsnog institucionaliziranja grupe proizašle iz zavjere 1901. – 1903. god., koja je svrgnula dinastiju Obrenović i u zemlju dovela Karađorđeviće.

Članovi su bili uglavnom časnici srpske vojske, osobito oni koji su sudjelovali u prevratu i ubojstvu srpskog kralja Aleksandra Obrenovića.

U toj prevratničkoj skupini pokrenutoj 1901. godine bilo je oko 200 zavjerenika, među kojima je bilo viših i nižih vojnih časnika. Među nižim časnicima se osobito isticao Dragutin Dimitrijević Apis, tada poručnik; on je i predvodio grupu koja je s nekoliko desetaka hitaca iz revolvera ubila 1903. godine kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu, a potom su atentatori brutalno sabljama sasjekli njihova tijela i bacili ih kroz prozor.

Apisu i drugim mlađim zavjerenicima povjereno je odmah 1903. godine provođenje tajne operacije ubacivanja četnika na teritorij juga Srbije i Makedonije pod turskom vlašću, što je provedeno sa znatnim uspjehom. Godine 1908. te aktivnosti prestaju nakon mladoturske revolucije, da bi 1911. godine četnici opet bili poslani na isto područje, ovaj put da pomognu turskoj vojsci u suzbijanju albanskog ustanka.

Crna ruka je nastojala uspostaviti revolucionarnu mrežu i na području Austro-ugarske, te je razvila blisku suradnju s revolucionarnom organizacijom „Mlada Bosna“. U jeku aneksijske krize 1908. godine Kraljevina Srbije pokreće organizaciju Narodna odbrana, s ciljem četničkog ratovanja protiv Austro-ugarske.

Kao ideolog u tom četničkom krugu javlja se mladi pravnik i prokušani četnički borac Ljubomir S. Jovanović „Čupa“, koji se tokom studija u Bruxellesu susreće s idejama tajnih revolucionarnih društava tog doba. On u suradnji s Bogdanom Radenkovićem i Vojislavom Tankosićem piše pravila „Crne ruke“, te uspostavlja osnove rada po uzoru na talijanske Karbonare i njemačka nacionalistička tajna društva. Grupa zavjerenika iz 1903. godine ustrojava tako svoje djelovanje u formi tajnog društva.

Dragutin Dimitrijević Apis bio je najutjecajniji među mlađim zavjerenicima iz prevrata 1903., koji su imali presudan utjecaj na kralja Petra Karađorđevića, kojega su ti isti zavjerenici i doveli na vlast, te mu predstavljali najsigurniji oslonac u zemlji.

U osnivačkim aktima naglašeno je da se članovi moraju bezuvjetno pokoravati naređenjima viših tijela organizacije. Za nepoštivanje članskih obveza bila je predviđena smrtna kazna.

Kralj Petar Karađorđević, kojega je baš taj milje vojnih časnika koji je organizirao Crnu ruku 1903. godine i doveo na vlast – ponašao se kao njihov „vječiti dužnik“; zapravo su mu oni i bili jedini pravi oslonac u zemlji u koju se upravo vratio poslije skoro pola stoljeća izgnanstva. „Crnorukaši“ su zauzimali mjesta na kraljevom dvoru i službe časnika u kraljevoj gardi, te su imali odlučnu riječ u premještanju, unaprjeđivanju i umirovljenju časnika kraljevske vojske.

Na pečatu organizacije „Ujedinjenje ili smrt“ bila je prikazana ruka koja drži razvijenu zastavu s mrtvačkom glavom i ukrštenim kostima, kama, bomba, bočica s otrovom i natpis „Ujedinjenje ili smrt“.

C2BB3955 3AA6 465C 9ACA 2A53148E22EE

Cilj Crne ruke bio je stvoriti Veliku Srbiju. Stoga su poticali destabilizaciju Austro-Ugarske, kako bi teritorij Vojvodine, Bosne i Hrvatske pripojili Srbiji. Cilj je bio i destabilizirati Balkan, kako bi se onemogućilo Nijemcima, da naprave transportni pravac Berlin-Bagdad preko Balkana, kojim bi prevozili naftu Bagdadskom željeznicom.

Crna ruka je djelovala na terorističkom potkopavanju Kneževine Crne Gore, no atentatori i ustanici te organizacije spriječeni su uhićenjima, suđenjima i strijeljanjima u Bombaškoj aferi (1908.) i Kolašinskoj aferi (1909.).

Crna ruka je stajala iza Sarajevskog atentata na austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, putem članova „Mlade Bosne“. Nakon povlačenja srpske vojske na grčki otok Krf, Apis ondje stvara jedinicu od petnaestak dobrovoljaca rodom iz Bosne i Hercegovine; neposredno zapovijedanje tom jedinicom Apis povjerava svojem najbližem suradniku majoru Ljubi Vuloviću. Ti vojnici se upućuju 1916. godine u Atenu sa zadaćom da ubiju pronjemački raspoloženog grčkog kralja Konstantina, u čemu nisu uspjeli; također nisu uspjele pripreme za atentat na njemačkog cara Wilhelma.

Ideologija i djelovanje Crne ruke odigrale su odlučan utjecaj na kanaliziranje srpskog šovinizma u svrhu revolucionarnog i vrlo agresivnog djelovanja kakvo se kasnije u XX. stoljeću prepoznaje kao četnički pokret. Hermann Lutz već 1923. godine može citirati očevica, britanskog generala C. B. Thompsona, koji govori o osobito nasilnom i samovoljnom djelovanju četničkih postrojbi koje organizira Crna ruka, koje je „na neizbrisiv način okaljao junaštvo i izdržljivost srpskog vojnika“; saveznici govore o „zvjerstvima“ tih jedinica kojima su svjedočili.

Strahujući od porasti moći Crne ruke i u vojsci i državi, Nikola Pašić i princ Aleksandar Karađorđević su se udružili da bi joj stali na put. Aleksandar Karađorđević je nakon neuspjelog atentata koji je ta organizacija izvršila na grčkog kralja u jednom solunskom teatru, odlučio organizaciju odnosno njezine moćnike uništiti. Zato je godine 1917. pokrenuo namješteno suđenje, tzv. Solunski proces, nakon kojeg su njena tri člana (Apis, Malobabić, Vulović) osuđeni na smrt i strijeljani. Ostali osuđenici su 1919. amnestirani.

Iako na suđenju nisu iznijeti konkretni dokazi nego samo neprovjerene tvrdnje, regent Aleksandar naveo je pravi razlog neiznošenja potrebnih dokaza u jednom osobnom razgovoru sa svojim ađutantom Petrom Živkovićem (1917.).

„Nismo izneli ni polovinu dokaza, jer bi oni doveli Srbiju u teži položaj nego u ovome u kojem se nalazi“!

41494703 EE57 47DD A6B1 E46F06C29C8D


Zanimljivo je da su u dokumentima Organizacije pronađeni planovi o atentatima na razne važne osobe, sve u cilju u ostvarenja plana Velike Srbije opisane u Statutu same organizacije.

Pa dragi Bošnjaci dali je neistina kad patrijarh kaze da je Poturica gori od Turčina.

Premijer Kantona Sarajevo veliča teroristu Principa koji je pripadao irganizaciji Crna Ruka čiji je najvazniji zadatak bio stvaranje Velike Srbije. Pa braćo Bošnjaci, do nas je.

8B721F45 56F8 4507 8CD2 147DAA7841A0


Check Also

KRaljevaSutjeska

Do noći  Lejletu’r-regaib jos……dana

Lejletu’r-regaib – četvrtak, 26. januar 2023. To je noć u kojoj je majka Amina zanijela …

sadzid foto

MANIFESTACIJA – Preuzimanje dužnosti novog imama Sadžid ef. Jusić-a

Uz zahvalu Allahu dž.š.koji nam je to omogućio, u subotu smo obilježili manifestaciju preuzimanja dužnosti novog Imama...